Da bi muškarac osvojio srce devojke on najčešće mora da prođe tri vrste prepreka. Posve različitih prepreka. Nešto slično je i sa onim ko nosi loptu i želi da poentira u američkom fudbalu.
Ako na trenutak po strani ostavimo one neodoljive, bilo da su u pitanju prelepi, savršeno zgodni ili sasvim dovoljno bogati - koji čak i na pitanje “Mogu li bar da dobijem broj tvog telefona?” od žena dobiju odgovor “Ma, uzmi me celu!”, ostatak muške populacije najpre natrči na prepreku u vidu - iskustva koje je devojka već stekla.
A ti čuvari na putu do njenog srca uopšte nisu mali. Naprotiv, prilično umeju da narastu kako vreme odmiče, i najčešće ih je četvoro: jedan je naoružan prethodnim ružnim sećanjima i gotovo je neprolazan, drugi je opremljen iskustvom nastalim razočarenjima, treći ne da prolaz gotovo ničemu što je isprazno, a četvrti je čuvar njenih snova.
Ako nekako i uspe da se izbori sa ovim preprekama koje stoje “postojano, kano klisurine”, drugi niz rivala je nezgodniji. U pitanju su predrasude, najčešće njih tri, a satkane su od: čuvenog uverenja da će njenom srcu odgovarati samo onaj princ koji ispunjava sve odavno zacrtane preduslove, zatim sumnje o njegovoj iskrenosti i namerama, te strah od “a šta će biti posle?”, šta god to “posle” podrazumevalo.
Prođe li te prilično snažne, a savršeno pokretljive prepreke, pred našim junakom je poslednji sloj odbrambenog bedema. Naspram njega - pomaže samo njegova mašta. Pred njim su tu i navike sa kojima se treba izboriti ili saživeti, zatim želje, ali i mogućnosti. U paru je, naravno, sve to lakše prebroditi, ako je par voljan da traga u dvoje za maštovitim rešenjima.
U američkom fudbalu, onaj koji nosi loptu mora da pronađe put do cilja maltene sam. Bar na prvi pogled. I pred njim je najpre bedem od (najčešće) četiri granitna stuba koji “stoje postojano kano klisurine” (pošto ta četvorka stoji blizu one pomenute linije skrimidža (lekcija 1), ti igrači se zovu “defanzivni linijaši”).
Zatim treba da probije drugu liniju odbrane. Kao i u uvodu ove priče (najčešće) ih je trojica, a pošto su i oni u nekoj vrsti linije zovu se “linebackers”, tj. lajnbekeri.
Na kraju slede one pomenute završne prepreke, koje se nekako najčešće nalaze “okolo”. A i stvarno, ko izađe na kraj sa iskustvom i predrasudama, sve ono što sledi je nekako sekundarno, zar ne? E, tako je najlakše upamtiti i “secondary”, igrače odbrane koji se nalaze okolo defanzivnih linijaša i lajnbekera.
Na slici se vidi baš ova priča, prilično uprošćeno. A upravo tako se i odvija na terenu za američki fudbal, kada je reč o odbrani: Naspram rivala koji napada najpre su krupni, defanzivni linijaši (uokvireni crvenom bojom), iza njih su snažni ali i pokretljivi lajnbekeri (uokvireni zelenom bojom) a ostalo je “sekondari” i čine ga kornerbekovi (paze na protivničke hvatače) i igrači čiji je naziv “sejfti”, a koji paze i na protivničke hvatače, ali često i pomažu ako neko pokuša da trči sa loptom u ruci.
Da, stvarno. Teško je kroz sve prepreke proći sam. U životu, ne samo na terenu. Nekako lepše kad ima podrške, zar ne? :) Zato se u AF kreće u proboj potpomognut saigračima, a ka srcu..
tekst:
Darko Nikolić, Duchesses PR
Svako preuzimanje tekstova bez odobrenja autora i KAF Vojvotkinje Novi Sad je kažnjivo
